Piše Amir Džidić
Radeći posao novinara u prethodne dvije decenije imao sam priliku i čast da barem na kratko budem gost u jamskim postrojenjima rudokopa na području srednje Bosne i Hercegovine. Osjećaji koji su se tada zapravo pojavili, euforija i nekakvo ushićenje praćeno strahom kojeg nameće uzak jamski prostor, na površinu moje individue isplivaju kada god vidim rudara. Nažalost, uglavnom ih vidim kako protestuju tražeći svoja zarađena primanja ili bolje uslove za rad. A nekada su rudnici i rudari imali svoja glasila, emisije na radio stanicama u kojima se sa posebnim pijetetom govorilo o radnim uspjesima i rekordnim količinama iskopanog uglja.
Danas rudari nisu heroji rada. Oni i rudnici su nažalost postali višak ili kako se to može čuti od političara, koji po pravilu ne znaju šta govore, a ipak, je li, znaju sve o svemu, faktor koji ometa razvoj elektro-energetskog sistema. Druga ili treća rečenica u stavu tih naših „sveznalica“, koje ne znaju ništa, je da se trebamo okrenuti proizvodnji takozvane zelene energije. Znate, to je ono kada dobijamo struju od svega samo ne od uglja. Pa nam u tom smislu spominju vjetroelektrane, solarne panele, zelene hidrocentrale. Sve samo da ne bude rudnika, koje treba da zatvorimo, kao što je to Njemačka uradila!!!
I dobro im ide. Svi rudokopi koje sam posjetio u srednjoj Bosni i Hercegovini danas su maltene pred gašenjem. Priča se o njihovim milionskim dugovanjima, lošim uslovima za rad, te kako se ne isplati više ulagati u nešto što nije profitabilno. Zaboravlja se pri tom da su radi razvoja elektro-energetskog sistema i koncerna svjesno decenijama obarane cijene uglja koji je isporučivan termoelektranama, što je slabilo rudnike i činilo ih zavisnim od države i njenih javnih preduzeća.
Sada kada posmatramo ta dešavanja sasvim sigurno možemo ustvrditi da je sve bila uvertira za ovo što imamo sada. Vjetroelektrane i solarni paneli su posijani na sve strane. I neka su, to ne smeta, to nam svakako treba, ali nam trebaju i rudnici. Rudnici su morali ostati interes države, koja je opet morala da pronađe način da ih spasi pred naletom proizvođača zelene energije, koja je, svjesni smo, ipak interes pojedinaca. Sasvim je jasno da država nije naplatila ništa od proizvoiđača zelene energije i da su novac uzele iste one „sveznalice“ koje su dakle lični interes „zelenoenergičara“ pretvorile u javni. To nečasno mešetarenje za rezultat je imalo da na kraju Bosna i Hercegovina od izvoznika električne energije postane uvoznik. Građanima Bosne i Hercegovine, kako bi sakrili svoje nepoznavanje materije i očiti kriminal, servirali su priču prema kojoj moraju da shvate da takvi tržišni odnosi zahtijevaju brojne rezove, kao i novu i naravno veću cijenu električne energije.
Zelena energija, uz svesrdnu pomoć političkih mešetara, tako je ubila naše rudnike. Ubijena je i vjekovna tradicija rudarenja u Bosni i Hercegovini. Račun za tu i politiku u kojoj je interes pojedinca iznad interesa države na kraju će platiti rudari, koji će ostati bez posla i svakako građani koji se svako malo mogu nadati novoj i većoj cijeni električne energije. Da smo samo malo bili pametniji danas bi i dalje bi govorili o herojima rada i rekordnim količinama iskopanog uglja, a i hvalili se vjetroelektrama i poljima solarnih panela. Ali nismo!
