Piše Amir Džidić
Ovo proljeće i ljeto obiluju sportskim dešavanjima. Imali smo evropsko prvenstvo u fudbalu, a evo sad i olimpijada ulazi u svoje finale. Zaista pregršt kvalitetnih sportskih sadržaja koji vam jednostavno drže pažnju tokom cijeloga dana. Uživaju oni koji gledaju, ali više od njih sretni su kladioničari. Pošast koja u Bosni i Hercegovini svake godine uništi veliki broj brakova, poligoni za ubice i samoubice, otimači miliona i miliona teško zarađenog novca, kladionice su postale naša najkomercijalnija privredna društva. Ali nije do njih, do nas je, ubogih nesrećnika koji su zaboravili da se raduju žuljevitim rukama i koji do vrha žele da stignu brzo, lako i bez znoja. Kako smo stigli u ovu fazu?
Tokom posljednjeg rata kada je sve bilo neizvjesno, kada nam fabrike nisu radile, kada su velika preduzeća pokretači privrednog razvoja iz doba komunizma bila ugašena, što je svakako i bilo očekivano, život u Bosni i Hercegovini uglavnom se kretao oko stranih donacija. Ovakav trend življenja nastavio se u većem dijelu zemlje i u godinama nakon rata, odnosno dok smo čekali da se sve ugašeno i uništeno nekako integralno pokrene. Uslijedila je tranzicija, a potom i privatizacija koja je nažalost samo sahranila uništeno. Posljedica tih procesa je i veliki broj ugašenih radnih mjesta. Već tada su ljudi, koji nisu zaboravili da rade, počeli da napuštaju Bosnu i Hercegovinu, a ovim drugim, koji su većinom ostali ovde, serviran je novi model za brzu zaradu, kladionice. I počeli smo se kladiti na sve! Čupali smo kosu posmatrajući snimljene trke pasa, pogađali broj kornera na fudbalskim utakmicama, postali smo eksperti za druge, treće i četvrte fudbalske razrede u Indiji, Finskoj, Keniji i Gvatemali. I naravno novac davali šačici pojedinica koji upravljaju kladioničarskim lobijem.
Taj naš novac vlasnike kladionica učinio je bezobzirnim i bahatim, pa su te njihove „radne jedinice“ počele da niču kao gljive poslije kiše u blizini škola, obdaništa, vjerskih objetaka. Oni koji su s vremena na vrijeme upozoravali na ovu pošast proglašavani su ometačima privrednog razvoja, jer pazite sad, kladionice plaćaju državi porez i zapošljavaju radnike. E trebalo bi vala da ih oslobode od poreznih obaveza! Kladioničari su potom okupirali medijski prostor. Marketinški blokovi na televizijama uglavnom nam pokazuju njihovu humanu stranu, odnosno vidjeli smo i čuli da će neka tamo xy kladionica dio novca kojeg će oteti od građana donirati u neku humanitarnu akciju. Najuspješnije serije koje smo mogli da gledamo na televizijama takođe su favorizirale klađenje kao opšte dobru pojavu, a gledajući naše glumce kako o tome govore sticao se dojam da je klađenje tradicijska i kulturološka vrijednost naroda Bosne i Hercegovine.
Vrhunac moći kladioničara, ali i nemoći ili ne htijenja države da nešto promijeni, bile su reklame za kladionice na sportskim poligonima i dresovima sportista. Sjećam se slučaja kada jedan fudbaler iz vjerskih razloga nije želio da nosi na svom dresu reklamu za kladionicu. Veoma malo ljudi dalo mu je podršku. Kompletno društvo je njega zapravo osudilo zbog toga. Komentatori društvenih zbivanja su ga vrijeđali i označili ga kao osobu koja uništiva privredni razvoj.
Svemu tome svjedočimo i danas. Država je i dalje nemoćna ili ne želi i neće da se suprostavi kladioničarima. Možda su je i kupili, ko zna?! Kladionice su i dalje pune, kladimo se na sve i svašta i gubimo novac, kojeg što je veoma interesantno za klađenje uvijek imamo. Znate ono, nećemo danas jesti, ali ćemo naći koju marku da odemo do kladionice i ispunimo tiket. Ako dobijemo zaradili smo dnevnicu, a ako ne dobijemo ima i sutra dan, koji će nam ponuditi izbor tipa da li da ustanem ili da odustanem, da li da jedem ili da se vadim. A dobri moji nije majka Muju karala zato što je kockao, nego zato što se vadio i porodicu, kuću i na kraju život izgubio!
E pa do nas je, mi moramo sami da se izborimo sa ovom pošasti za koju medicina nije ponudila lijek. To ne znači da lijeka nema. Lijek svakako postoji, a mi ga samo moramo pronaći, odnosno konačno početi da shvatamo da je u životu najteže i najskuplje s lahke strane pronaći put do zadovoljstva!
