piše Amir Džidić
Negdje sam pročitao da 90 posto stanovnika Bosne i Hercegovine sva svoja mjesečna primanja smješta u frižider. Ako se malo poigramo ovom brojkom prvo ćemo pretpostaviti da je od tih 90 posto barem pola nezaposleno, što znači da zvanično nemaju nikakvih primanja. Pitanje koje se samo po sebi onda nameće je šta i od čega ta polovina nabavlja namirnice koje se polažu u frižider? Dobro, razumijem da se ljudi snalaze kako ko može i zna. Razumijem i da većina ima nekog brata, sestru, rođaka negdje vani koji šalje novac za nesmetano funkcionisanje frižidera.
Druga polovina, za koju ćemo pretpostaviti da je zaposlena, za razliku od one prve nezaposlene, da bi napunila frižider cijeli mjesec dana mora da se bori sa poslodavcem i državnim sistemom. Mora da bude svjesna da poslodavac možda neće imati novca da isplati „naknadu za frižider“ jer mu državni sistem redovno uzima većinu zarađenog, ali ipak mora da radi i da se nada da će na kraju mjeseca udovoljiti zahtjevima frižidera. Dobro, razumijem da je teško pronaći posao i uposliti radnike. Razumijem i da radnika niko ništa ne pita kada se donose odluke bitne za funkcionisanje preduzeća. Razumijem i da je državi najlakše doći do novca ako dublje zavuče ruku u džep poslodavca, a da je poslodavcu to što mu sistem traži najlakše pronaći reorganizacijom posla, odnosno uzimanjem od radnika. Krug cijeli se dakle svakog mjeseca mora zatvoriti samo da bi gospodin frižider mogao nesmetano trošiti električnu energiju, koja će sada imati novu i veću cijenu.
Možda bi novca kojim raspolažu građani Bosne i Hercegovini i bilo dovoljno da se taj prokleti frižider napuni, da se trgovci ne pitaju. Iz njima, vjerujem opravdavnih, znanih razloga cijene životnih namirnica iz dana u dan se povećavaju. Oni koji se kreću po bijelom svijetu navode da je hrana u našoj zemlji skuplja nego u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, odnosno zemljama gdje je standard življena daleko veći nego kod nas. Sindikalna procjena o potrošačkoj korpi u Bosni i Hercegovini kaže da nam mjesečno za hranu treba oko 3.000 KM. Kad ovako čovjek to posmatra izgleda puno, ali ipak to je realna procjena.
Za mnogo toga sam u ovom tekstu rekao da razumijem, ali ono što ne razumijem jeste činjenica da se decenijama unazad mirno i bez ikakve reakcije posmatra divljanje cijena osnovnih životnih namirnica. Čini se veoma malo ili gotovo ništa kako bi se građanima olakšala namjera da se lakše izbore sa zahtjevima „frižiderske zajednice“. Ono što takođe prati ovu priču je da je svako poskupljenje pratila neka tenzija koja ugrožava nacionalnu sigurnost, odnosno, dali su nam se bavimo recimo Dodikovim trabunjanjem, tako da nismo imali vremena da primjetimo da su šećer, ulje i brašno poskupjeli. Rješenje mora da postoji. Ako ga ne možemo izmisliti, onda ga trebamo prepisati od onih koji su pametniji od nas i kojima je stalo da ljudi rade i da zarade ne samo za hranu. Ukoliko se ovom problemu ne pristupi na adekvatan način, a koji podrazumijeva zapravo danonoćno traženje njegovog i rješenja prema kojem hrana neće biti luksuzna i visokotarifna roba, kod velike većine od onih 90 posto stanovnika Bosne i Hercegovine frižider bi uskoro mogao biti trajno ugašen!
