Piše Amir Džidić
Rečenica obećanje je dug, koju su naši pretci najjednostavnije rečeno živjeli, vjerovatno tokom tranzicionih procesa početkom ovog vijeka koji su Bosnu i Hercegovinu trebali uvesti u normalne životne tokove, postala je obična, ali i često izgovarana floskula. Ta tranzicija ove časne rečenice donijela nam je zaborav svega onoga što su naši pretci radili kada su govorili da je obećanje dug, a obezvrijedila je i samo obećanje. Bosna i Hercegovina tako je postala zemlja neispunjenih obećanja, odnosno neizmirenih dugova.
Jedan od najstarijih obećanih dugova u modernoj Bosni i Hercegovini svakako je cesta koja je trebala da spoji Krajinu sa centralnim dijelom države. Čovjek koji je prvi obećao da će ta cesta biti izgrađena, odnosno možda i posljednji koji je zaista obećanja posmatrao kao dugove i obaveze koji je moraju vratiti i ispuniti, odavno nije među živima. Poznavajući njegove časne namjere sasvim sam siguran da je još malo poživio da bi cestu prema Krajini počeli da grade. On je međutim ostavio amanet da se to obećanje, dug i obaveza ispune, ali one kojima je to uamanećeno, očito je da ne interesuju ni njihova, a kamoli tuđa obećanja. A u prethodnih dvadeset godina moglo se mnogo toga uraditi da se modernom cestom Krajina poveže sa centralnom Bosnom i Hercegovinom.
U tih dvadeset godina Krajina je moglo bi se reči potpuno raseljena. Ljudi su boljom cestom preko Hrvatske krenuli prema zapadnoj Evropi. Kad su već bili stranci u svojoj zemlji, odlučili su da će biti stranci u pravom smislu te riječi negdje drugdje i da će pri tom nešto i zaraditi. Obećanja i dugovi prema Krajini u međuvremenu su postali brojniji, spominjali su se aerodrom u Bihaću, ulaganja u industriju i privredu, infrastrukturu. Samo spominjali nažalost! Ne možemo reči ni da su ova i brojna druga obećanja data Krajini i krajišnicima zaboravljena, je bi to bi značilo da bi možda nekada mogla biti i ispunjena. Radi se, u to smo se svakako uvjerili, o svjesno izgovorenim lažima, koje su poslužile da u određenom trenutku oni koji su obećavali ostvare neke lične ciljeve i zadovolje svoje interese. Oni su nas odmaknuli od amaneta naših predaka, a i mi drugi kao da smo jedva dočekali da nam ti i takvi krenu postavljati i krojiti društvene standarde.
Živimo obećanja bez dugova i obaveza u okruženju gdje se ona veoma lako daju, a veoma teško ili bolje reči nikako se ne ispunjavaju. Obećanje nam služi da lažemo druge i sebe da smo kao pojedinci sposobni da ispunimo ono što ne možemo. Ljudi kojima dajemo obećanja odavno su postali svjesni da zapravo lažemo, da nam nije cilj da obećanjem vratimo dug, nego da im biranim riječima punim optimizma zamažemo oči i tako ih pridobijemo na svoju stranu. I svi smo, bez izuzetka, isti! Oni časni koji drže do obećanja toliko su rijetki. Progutale su ih rijeke lažnjaka, a čini mi se da je to bio i logičan slijed dešavanja, jer u vremenu u kojem živimo i narodu nekako više odgovaraju oni što daju lažna obećanja.
