Piše Amir Džidić
Za naslov ovog teksta posudio sam stih iz kultne pjesme Đorđa Balaševića „Ne lomite mi bagrenje“, koja je u biti ljubavna i balada i kao takva nema apsolutno nikakve veze sa onim što ću da pišem. Stih koji sam posudio učinio mi se interesantnim pojašnjenjem za odnose Bosne i Hercegovine sa njenim komšijama, odnosno susjedima. Polako komšije, kao poruku u ovom tekstu uputit ćemo našim zapadnim susjedima, koji se na našoj zemlji ponašaju kao vlasnici. Krčme i prodaju ono što nije njihovo! Uzimaju kad i koliko hoće od onoga što je tuđe! Pa polako komšije, jer bi i mi nešto da se na svom gruntu pitamo. Mi ne želimo marame crne, al’ vjerujte da je prekardašilo!
Naša Krajina decenijama traži odgovore kako u Bosni i Hercegovini, tako i u Hrvatskoj na pitanja o razgraničenjima u rejonu aerodroma Željava. Dobri krajišnici smatraju, a ja im vjerujem, da je taj proces najblaže rečeno proveden uz sumnjivu pozadinu. Kao argument za ovu tvrdnju može da posluži činjenica da su komšije Plješivicu samoinicijativno prosijekle vertikalno od dna do vrha uz izgovor da tako žele kontrolisati granicu i zaustaviti migrante. Niko se od bosankohercegovačkih političara nije ni počešao zbog ovoga i to sve dok ekocid na Plješivici nije završen, i tada je naša ministrica poslala samo upit, na koji također nikada nije stigao odgovor.
Možda naši susjedi misle da odgovore i ne treba da šalju. Nisu nikome odgovarali ni za Pelješki most, kojim su i ono malo bosanskohercegovačkog izlaza na otvoreno more oteli i ogradili. Primjer kojeg ćemo izdvojiti je i Trgovska gora, gdje će susjedi praviti deponiju nuklearnog otpada. Iako svako normalan ovo vidi kako direktno uništavanje mikro životne zajednice u obje zemlje, naši susjedi su završili sve što treba u administrativnom smislu da se deponija izgradi. I u ovom slučaju izostala je podrška državnih organa Bosne i Hercegovine ugroženim lokalnim zajednicama. Glas lokalnih političara nije bio dovoljan da se zaustavi još jedan ulazak na tuđe, odnosno na naše.
Vjerovatno zbog sve te tišine ili naše nemoći, komšije, odnosno susjedi nastavljaju da lome naše bagreme. Okomili su se na sada na rijeku Unu na čijem će izvoru biti izgrađena mini hidrocentrala. Ne slušaju se vapaji ekologa koji dolaze da obje strane rijeke, dakle i iz Bosne i Hercegovine i iz Hrvatske, o pogubnosti ovog projekta. Sve ide po zacrtanom planu, a država Bosna i Hercegovina naravno šuti i tako potvrđuje da je mnogim političarima koji treba da se bave zaštitom granica, država zapravo ono što se nalazi između sebilja i vječne vatre u Sarajevu.
Ove bitke, koje je Bosna i Hercegovina i njena diplomatija izgubila, dovoljno su jasna poruka o tome šta naši prvi zapadni susjedi misle o našoj državi, njenim građanima i administraciji. Da budemo jasni ništa bolje nam ne žele ni naše prve komšije na istoku, sa kojima takođe imamo brojna otvorena pitanja oko razgraničenja. Uslijedit će i nove bitke i za očekivati je da će nam dodatno susjedi i komšije pomjerati granice. Nažalost mi nemamo nikoga ko će jasno i glasno da im kaže Polako komšije i ko će spremno da stane iz tog jasnog i glasnog povika. U Krajini je krenulo, a gdje će da završi? Ko zna, možda baš kod sebilja!
